Hrvatsko planinarsko društvo Ante Bedalov

English

Ante Bedalov

Puno se u posljednje vrijeme govori o planinarskom društvu Ante Bedalov, a nigdje ne nalazimo ni jedno slovo o tome  tko je bio Ante Bedalov?  Kako je poginuo?  Što taj rano ugasli život znači društvu Ante Bedalov i Kaštel Kambelovcu? Znači nam sjećanje na jednog mladog alpinista, entuzijasta i ljubitelja planine čije ime izgovaramo s ponosom, i puno više od toga. Cijeli pisani trag o pok. Anti Bedalovu u društvu koje nosi njegovo ime nalazi se u jednom dnevniku i vodiču planinarskog puta. Rečenica je sljedećeg sadržaja: “Društvo nosi ime alpinista iz K.Kambelovca koji je tragično poginuo na Kavkazu.“ Postavila sam sebi pitanje: “Zar je to sve?“. Na tragu želje da se to promijeni, slijedi priča o Anti Bedalovu.

 Ante Bedalov je rođen u Šibeniku 24. 6. 1952 godine.  Bio je student ekonomije u Splitu i veslač u splitskom Gusaru. Završio je ljetni tečaj GSS-a i pokazao velik penjački talent. Alpinizmom se počeo baviti 1970. kao član AO Mosor. Bio je član uprave PD Mosor. Ispenjao je više od stotinu smjerova, među kojima Prusik-Salajev u sj. stijeni Triglava, Ljubljanski i Klin u Anića kuku, Come back u Kozjaku, stup Solila na Biokovu, Prvo koplje u Karanfilu u Prokletijama, Fanikin u Anića kuku, Lastin smjer na Mosoru i prvo ponavljanje Brida Klina. Penjao se u Dolomitima i bio na Grossglockneru. Zimske smjerove penjao je u Troglavu i Biokovu. Svojim usponima u Elbrusu na Kavkazu, nekoliko dana prije smrti na Ušbi, ispunio je uvjete za stjecanje naziva alpinist, koji mu je PSH dodijelio posthumno 1975.

Pogibija Ante Bedalova

Njegova pogibija, kao i pogibija Urse Vrdoljaka, Nenada Čulića i Viktora Tabakovića dala je nesretno obilježje putovanju na Kavkaz 1974.

U prosincu 1973. godine došao je službeni poziv iz Moskve da petnaest alpinista SFRJ posjeti alpinistički logor Elbrus, a isto toliko sovjetskih alpinista za uzvrat boravi u Jugoslaviji. Zaredalo je dopisivanje i sastanci. U ožujku je konačno sastavljena lista članova ekipe. Bili su to: Tomislav Vračević (AO Niš), Žarko Gostović (AO Beograd), Muhamed Šišić, Muhamed Gafić (AO Sarajevo), Ivan Kotnik (ŠAO), Jože Rožič (AO Mojstrana), Stane Klemenc (AO Domžale i AO Kamnik), Marjan Prelog (AO TAM), Silvester Jošt (AO Celje), Urso Vrdoljak, Viktor Tabaković (AO Velebit), Ante Bedalov, Nenad Čulić (AO Mosor), Velimir Barišić i Vladimir Mesarić (AO Željezničar-Zagreb).

Treninzi su bili individualni. Sudionici pohoda sastali su se prije odlaska na Kavkaz u Kamniškoj Bistrici sa Tonetom Škarjom koji je već bio u tom alpinističkom logoru. Dopisivanje i administraciju prije polaska vodio je Franci Savenc, predsjednik Koordinacione komisije za alpinizam PSJ, dok se Viktor Tabaković pobrinuo oko organizacije samog putovanja. U dogovoru od 21. 03. 1974. sa Franci Savencom i Pavlom Šegulom, predsjednikom Komisije za pohode u strana gorja. Vladimir Mesarić je 10. 07., na aerodromu Brnik preuzeo vodstvo pohoda.

Troškovi su iznosili preko 7000 dinara po osobi, a sastojali su se od 4000 dinara pologa za boravak alpinista iz SSSR-a u Jugoslaviji, te od 2360 dinara za povratnu avionsku kartu. Osim toga, svatko je morao upotpuniti ili obnoviti opremu i nabaviti filmove. Neki od članova pohoda dobili su veliku pomoć od svojeg matičnog plaininarskog društva, dok su se drugi morali prilično zadužiti.
Sa Brnika kod Ljubljane pošli su 10. 07. 1974. i isti dan i stigli u Kijev. Tamo su se sastali sa svojim budućim pratiocem Ahmetom Sabaginovim, koji ih je sve do odlaska iz SSSR-a pratio i pomagao im u dobru i zlu.

Navečer 12. 07. stigli su u alpinistički logor Elbrus. U sovjetskim alpinističkim logorima običaj je da se stranim alpinistima dodijeli konzultant-alpinist, dobar poznavalac područja u kome grupa namjerava djelovati. Dodijelili su im izvanredno sposobnog Georgija Čihradzea, majstora sporta.
Prema ranijem dogovoru za svoj su prvi uspon odabrali Elbrus. Nakon obaveznog ispunjavanja maršrutnog lista i liječničkog pregleda, krenuli su 14. 07. na Elbrus. Do poznate Kuće jedanaestorice (Prjut 11) na 4100 m vodio ih je Čihradze. Do samog vrha išli su sami. Od njih petnaest, trinaest ih se popelo na zapadni vrh (5633 m). U logor su se vratili 17. 07.

Slijedeći su dan počele pripreme za uspone koji su trebali znatno dulje trajati. Podijelili su se u tri skupine od kojih je svaka imala svoj cilj. Jedna je grupa odabrala Mišljajevski smjer (VI) u sjevernoj stijeni Čatin Taua, druga Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau-Cana (Vb), a treća Križ Ušbe (Vb) u zapadnoj stijeni Ušbe. Na prva dva vrha alpinisti iz Jugoslavije još nisu bili, dok su se na Ušbu popele dvije skupine iz trećeg jugoslavenskog pohoda na Kavkaz,1964. godine.

19. 07. su I. Kotnik, M, Prelog, S. Klemenc, J. Rožič i S. Jošt krenuli pod Čatin Tau. U stijenu su ušli 21. 07., no istog su se dana vratili zbog toga što je kamenje pogodilo Klemenca u nogu i Rožiča u ruku. Slijedećeg dana su se spustili u logor. Ostala trojica neozlijeđenih su 24. 07. ispenjali u jednom danu smjer u sjevernoj stijeni Pika Sčurovskog (Vb) i 25. 07. se vratili u logor Elbrus.

Druga grupa, Ž. Gostović, T. Vračević, M. Šišić, M. Gafić, V. Barišić i Vladimir Mesarić, krenuli su također 19. 07. prema udaljenom Ullu Tau. U stijenu su ušli 21, na vrhu su bili 23, a u alpinističkom logoru Ullu Tau 24. 07. poslije podne. Narednog su se jutra autobusom prebacili do alpinističkog logora Elbrus.


Treća skupina, U. Vrdoljak, A. Bedalov, V. Tabaković i N. Čulić, krenuli su prema Ušbi 20. 07. Put ih je vodio Šeldinskim ledenjakom do Šeldinskog (njemačkog) bivaka. 21. 07. su se popeli preko Ušbinskog ledopada na Ušbinski plato gdje su (prema kasnije razvijenim fotografijama) drugi puta bivakirali.

Slijedeći bivak imali su pod samom stijenom Ušbe, tako da su sa usponom počeli 23. 07. Tokom njihova uspona primijetili su ih sovjetski alpinisti s obližnje Šelde. 24. 07. navečer su alpinisti (Kotnik, Prelog i Jošt) vidjeli crvene rakete (znak opasnosti, poziv u pomoć) ispaljene sa Križa Ušbe. O tome je slijedećeg jutra obaviješten logor, odnosno Kontrolno-spasilački punkt. Istog popodneva uzletio je dva puta helikopter u svrhu izviđanja, no zbog slabe vidlivosti morao se vratiti bez rezultata.

26. 07. ujutro ponovo je uzletio helikopter, u kojemu je, uz dvojicu spasitelja, bio Vladimir Mesarić. Kada su nadlijetali Križ Ušbe, vidjeli su u donjem dijelu dvojicu penjača kako vise navezani užetom na snježnoj padini. Ostalu dvojicu nikako nisu mogli ugledati. Spustili su se na Ušbinski plato i pričekali ostale spasitelje i opremu. Oni su odmah krenuli pod Ušbu i udruženi s grupom alpinista-spasitelja iz alpinističkog logora Bezengi, spustili tijela alpinista iz stijene. Kako iznad mjesta nesreće nisu viđeni nikakvi dijelovi opreme ni tragovi, spasitelji su usmjerili traganje za preostalom dvojicom u velikoj ledenoj lavini koja je prekrila dobar dio podnožja stijene i ispunila dvije rubne pukotine. Poslije podne se ponovo počeo rušiti led i postojala je stalna opasnost od novih lavina. Tada je odlučeno da se prekine s traganjem kako ne bi bilo novih žrtava.

27. 07. su tijela Urse Vrdoljaka i Ante Bedalova donijeli na Ušbinski plato. Čekalo se samo na helikopter pa da ih preveze u dolinu, no kako je vrijeme bilo nestabilno i dolazak helikoptera neizvjestan, većina spasitelja se spustila u logor Ušbinskim ledopadom i dalje Šeldinskim ledenjakom, s njima je bio i Vladimir Mesarić.
29. 07. obavijestili su prijatelje u Zagrebu o nesreći.
Tek 30. 07. ujutro bila je vidljivost dobra i tijela su prenesena helikopterom u dolinu. Istog dana poslije podne krenuli su kući. Na Brnik kod Ljulbljane su sletjeli 1. 08.

Pohod na Kavkaz 1974. godine po sastavu razlikovao se od prijašnjih. Ranijih su godina većinom sudjelovali samo alpinisti iz Slovenije. Po svojoj namjeni bio je to kadrovski pohod. Namjera je bila dati priliku onim odsjecima čiji članovi nisu sudjelovali na sličnim akcijama. I da nije došlo do tragedije, Kavkaz '74 bi bio zaista uspješna akcija i po usponima i po iskustvu koje su stekli.

Nažalost, pohod je završio tragično po Ursu Vrdoljaka, Nenada Čulića , Viktora Tabakovića i mladog Antu Bedalova, koji je već u svojoj ranoj mladosti bio i ostao ponos našega maloga mista – Kaštel Kambelovca. U njegovu čast je 1980. godine osnovano Hrvatsko planinarsko društvo Ante Bedalov.

Autor: Senka Parat Radman

Kontakt podaci

  • Adresa: Brce 31, Kaštel Kambelovac
  • Mobitel: 091 / 201-7254
  • Mobitel: 099 / 234-0136
  • E-mail: hpd.antebedalov@gmail.com

Na webu